Dame i gospodo,
Države, u kojima je vladavina prava funkcionalna, su države u kojima su sudovi slijepi na razlike između bogatih i siromašnih, na boju kože, na političko opredjeljenje – to jest, sudovi primjenjuju zakone, i svi su građani jednaki pred zakonom.
Smisao djelovanja sudstva u jednoj državi jest da ono svojim odlukama daje sigurnost i stvara društveni red. Funkcionalni sudovi ključni su za, na primjer, tržište rada, za gospodarski napredak, za kvalitetno zdravstvo – jednostavno, za sve segmente društva.
Hrvatski sudovi, pak, stvaraju nesigurnost svojim građanima te generiraju društveni nered. Presude, i općenito ponašanje hrvatskih sudova, racionalnoj i logičnoj osobi su neobjašnjive.
Ove izmjene zakona, dame i gospodo, nisu motivirane od strane predlagatelja, to jest od Vlade, da promijene odnose u hrvatskom pravosuđu, te da pravosuđe postane efikasno i – nadasve – da postane pravedno. Osnovni motiv, a to ću naravno i argumentirati, jest zadržavanje statusa quo, u kojemu će pravosuđe ostati jamac zadržavanja postojećih društvenih odnosa, to jest, društvene nepravde, u kojoj je uska šačica odabranih izuzeta iz zakonodavnog sustava, te se besramno bogati na račun ogromnog broja hrvatskih građana, za koje, pak, vrijede rigorozna pravila.
Kako bismo si osvijestili svu apsurdnost pravosudnog sustava, navest ću jedan primjer koji se dogodio prije nekoliko godina. Tadašnji predsjednik Visokog trgovačkog suda, Srđan Šimac, bio je član Vijeća u drugostupanjskom postupku o tvrtki njegovoga oca, koje je i on sam bio suvlasnik. Kada se o tome saznalo u javnosti, on je izjavio kako žali zbog toga, te kako je on, eto, u tom trenutku bio mislima odsutan, tako da zapravo i nije odlučivao u tom predmetu, u kojemu je, naravno, odlučeno u korist tatine tvrtke.
Na tu nevjerojatnu izjavu promptno se javio tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, Branko Hrvatin, izjavivši da protiv suca Šimca ne će pokrenuti nikakove postupke, jer je za njega ta izjava vjerodostojna.
Ovo je plastični primjer koji dokazuje da je hrvatsko sudstvo jedan zatvoreni univerzum u kojemu si svi međusobno ugađaju i pogađaju. Sustav koji radi za sebe i protiv građana koji ga financiraju.
Jer, kao što smo u ovome primjeru vidjeli, povlaštenoj kasti, u ovom slučaju pojedinim sucima, sve se oprašta, i oni su uvijek u pravu, kolikogod to bilo apsurdno, pa i uvredljivo za zdrav razum.
Kad hrvatski građanin, pak, zakasni 15 minuta uložiti, na primjer, nekakvu žalbu na sudsku odluku – tu nema praštanja. Bila riječ o peteročlanoj obitelji, onkološkom pacijentu ili samohranoj majci.
Stanje u hrvatskom pravosuđu može se nazvati mjernom jedinicom za nelogičnost. Tako će hrvatski sudovi odobravati pompozne istrage o mitu u vrijednosti o 10 tisuća kuna, a kad su u pitanju milijarde Ivice Todorića ili grupe Borg, onda nema istražnog zatvora, godine prolaze, a u procesnom smislu ništa se ne događa.
Slučajeve, kao što su Krašograd u Zagrebu, ili slučajevi Bankomat i Spice, u kojima je uključen i dubiozni Stipe Mesić, njih nitko ne može analizirati ili pratiti. Jer, oni se rastežu kako bi pali u zaborav i zastaru. Pred cjelokupnom javnošću sudstvo demonstrira da je u službi moćnika, a ne građana, te (ono najgore) da sudovi ne poštuju zakone!
Ovih dana pisala sam predsjedniku Vrhovnog suda kako suci u Rijeci ne dopuštaju hrvatskim građanima da predlože svjedoke tijekom sudskog postupka. Kako je moguće da se sud u europskoj Hrvatskoj 2021. godine ponaša kao sud 1946. prema kardinalu Stepincu? Jesu li hrvatski suci svjesni kako se ponašaju i koju štetu čine pravnom poretku i svojim građanima?
Odluke hrvatskih sudova izazivaju sablazan, od toga da kapetanu Draganu smanjuju kaznu, do toga da Mirko Norac, koji je zapovijedao obranom Gospića, ima dužu kaznu od tog zlikovca Dragana. Hrvatski sudovi imaju obraza i srca osuditi prosjaka u Gračacu, nalazeći mu krivnju jer je nedopušteno prosio, a raznorazne Kalmete, i ostale kumove tajnih vladara hrvatskog pravosuđa – za njih uvijek imaju olakotne okolnosti.
Dame i gospodo, hrvatsko pravosuđe uvijek u svojim odlukama nalazi opravdanje i pogoduje moćnicima, a istovremeno se brutalno obračunava s običnim građanima. I doista, četiri milijuna Hrvata ispašta zbog tih sudaca. Ovaj zakon ne će ništa riješiti, jer stvarne promjene u pravosuđu može provesti samo ona politička većina koja ima moralni kredibilitet provesti istinske promjene te uspostaviti vladavinu prava u Hrvatskoj.
HDZ, SDP i njihovi sateliti doveli su Hrvatsku u ovu situaciju, i od njih se sigurno ništa pozitivno ne može očekivati.
Protiv sam ovih izmjena zakona, jer su promašene i ne rješavanju stvarne probleme hrvatskih sudova – a oni su korupcija i netransparentnost.
