Prekjučerašnje imenovanje Ivana Paladine za ministra graditeljstva jest jedan od bahatijih, ali i štetnijih poteza vladajuće većine predvođene Andrejom Plenkovićem. Imenovati za ministra osobu s dubioznim, te napose spornim životopisom, s ozbiljnim naznakama na upletenost u nezakonite radnje koje nisu opovrgnute – jer očigledno ne mogu biti opovrgnute – nije samo neodgovornost, nego namjerno nanošenje štete hrvatskim građanima od strane premijera Plenkovića
Projekt Kupari, u kojima ministar Paladina ne samo da je bio uključen kao direktor IGH, već je i suvlasnik same tvrtke koja je dobila koncesiju od hrvatske države, dokazuje metodologiju kojom vladajući moćnici upravljaju Hrvatskom. Koncesija koju je tvrtka ministra Paladine dobila od hrvatske države je neprihvatljivo štetna za Hrvatsku i njene građane.
Projektom Kupari, ministar Paladina jest kompromitiran, a kompromitacija je, nažalost, jedan od kriterija za napredak u Plenkovićevom sustavu.
Jer, kriteriji za napredovanje u današnjoj Vladi su ucjenjivost i poslušnost – što, naravno, podrazumijeva da stručnost i moral nisu dobro došli vladajućim moćnicima u Hrvatskoj.
Kad pogledamo činjenice projekta Kupari, onda imamo odgovor zašto u Hrvatskoj raste siromaštvo, i zašto su hrvatski građani prisiljeni napuštati Hrvatsku.
Naime, Republika Hrvatska dodijelila je koncesiju Paladininovoj tvrtki na 99 godina, i to 130 tisuća m2 uz more na dubrovačkom primorju. Na tih 130 tisuća kvadrata su i građevine koje je potrebno sanirati, ali to isto znači da se prilikom ishođenja građevinske dozvole ne moraju plaćati naknade koje se prilikom nove gradnje inače moraju plaćati.
Koncesijska naknada, koju Paladinina tvrtka plaća hrvatskoj državi, može se smatrati vrijeđanjem zdravog razuma, i to u epskim razmjerima. Naime, ona iznosi nešto više od 10 centi po kvadratu na mjesečnoj razini, to jest 1,3 eura po kvadratu za cijelu godinu.
Kada uzmemo u obzir da Dubrovnik spada među 10 najpoželjnijih turističkih destinacija na svijetu, te da su cijene u Dubrovniku sukladno tomu izrazito visoke, onda vidimo na projektu Kupari kako se Država Hrvatska doslovno pljačka. Kada bi Hrvatskom upravljali sposobni i odgovorni dužnosnici, onda bi koncesijska naknada morala biti desetine puta viša, a to znači da bi u općinski, županijski i državni proračun – samo za ovaj projekt – ulazile na desetine milijuna kuna.
Druga šteta u projektu Kupari jest ta što Paladinina tvrtka koncesiju ima već sedam godina, ali projekt nije realiziran. Postavlja se pitanje, kakav je to koncesijski ugovor u kojem investitor nema ni obvezu, ni vremenski rok u kojem mora objekte staviti u funkciju, to jest izgraditi?
Da je izabran ozbiljni svjetski investitor, objekti bi već bili izgrađeni, što bi koristilo i lokalnoj zajednici i cijeloj Hrvatskoj.
Treća šteta jest – da su objekti izgrađeni, na takvom velikom projektu otvorilo bi se na stotine radnih mjesta, te bi se generirao promet. Da je projekt Kupari realiziran (a Kupari doista jesu biser hrvatskog Jadrana) bio bi to isto tako značajan doprinos podizanju kvalitete i veće konkurentnosti hrvatskog turizma, i općenito gospodarstva u Hrvatskoj.
Ali, problem u Hrvatskoj je taj što su oni koji upravljaju državnom imovinom, sami nestručni i vrlo često duboko korumpirani. A tijela koja trebaju istraživati ovako apsurdne i štetne poslovne odluke, kao primjerice DORH, blokirana su od vladajućih struktura i ne rade svoj posao.
Djelovanje države u slučaju Kupari nije izniman slučaj, već pravilo djelovanja hrvatskih državnih institucija.
U slučaju Kupara je nedvojbeno dokazano da HDZ i SDP čine u biti jednu cjelinu i da između tih stranaka nema razlika, jer su čvrsto povezane korupcijskom niti. Jer, ovaj koncesijski ugovor i cijela priprema nastali su za vrijeme SDP-a, ugovor je potpisan za vrijeme HDZ-a, a Plenkovićeva vlada – iako je mogla i morala – nije ga raskinula.
Za napomenuti je da je ovaj koncesijski ugovor pripremljen od izvjesnog Mladena Pejnovića, koji je za vrijeme Milanovićeve, SDP-ove vlade bio šef državnih nekretnina.
Ključno pitanje koje se postavlja – koje je to kvalifikacije Pejnović imao da je postavljen za šefa državnih nekretnina? Naime, taj Mladen Pejnović bio je šef kabineta Mike Špiljka koji je nekada bio predsjednik hrvatskih komunista i Jugoslavije.
Taj, pak, Mika Špiljak je od suda u Münchenu okarakteriziran kao naručitelj ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
To znači, Mladen Pejnović zna voditi ured naručitelja političkih ubojstava, ali nije poznato razumije li se u poslove s nekretninama, ni da je imao rezultate u tom segmentu poslovanja.
Mi u Hrvatskoj imamo na tisuće obrazovanih, čestitih i marljivih ljudi koji se razumiju u poslovanje. Imamo na tisuće hrvatskih građana koji su u zadnjih desetak godina napustili Hrvatsku, te su time stekli i međunarodno iskustvo.
U konačnici, imamo Hrvate iz dijaspore koji su obrazovani i imaju iskustvo u poslovnome životu. Znači, Hrvatska ima ljude koji imaju poslovne sposobnosti i znanje, ali vladajući moćnici ne dopuštaju da ti ljudi dobiju priliku.
Da bi ostvario svoje zdrave i normalne ambicije, prosječni hrvatski građanin mora napustiti svoju Domovinu.
Ovdje ću navesti konkretan primjer što znači uređen sustav s jedne, i sustavni nered (koji vlada u Hrvatskoj) s druge strane.
Jedan hrvatski mladi bračni par, koji se bavio turizmom u Primorsko-goranskoj županiji, pokušavao se osamostaliti. Ali, naravno, ako niste dijete nekog udbo-komunističkog moćnika, ili novopečenog bogataša, dobiti, primjerice, prostor na dobroj lokaciji za otvoriti ugostiteljski objekt – nije jednostavno.
Taj mladi bračni par je odselio u Bavarsku i bez ikakvih priprema unajmio restoran i počeo raditi. Unatoč pandemijskim zatvaranjima, posao im uspješno ide. Kad smo ih pitali što je prevagnulo da napuste Hrvatsku, rekli su – uvjeti rada.
Jer, hrvatski ugostitelji izloženi su teroru raznoraznih inspekcija. Ovdje, pak, treba napomenuti da su ljudi koji rade u inspekcijama terorizirani od svojih šefova i mizerno su plaćeni, i, kao što znamo, njihova rješenja ne odgađaju izvršenja, a kazne koje izriče državni inspektorat drakonske su.
Smiješno niske plaće u Državnom inspektoratu itekako su rezultat ciljane politike vladajućih struktura da potiču korupciju i na taj način sebi omoguće neometano bogaćenje i kršenje zakona. Jer, inspekcijska tijela – i Državnog inspektorata, ali i Porezne uprave – moraju biti neovisna, kvalitetno opremljena i dobro plaćena, jer samo kao takva mogu djelovati isključivo na temelju zakona i izvršavati svrhu svog postojanja.
I kažu nam ti ljudi, u Hrvatskoj su ugostitelji tjedno izloženi nekakvoj inspekciji, a u Njemačkoj, nakon dvije godine nisu ni jednom imali inspekcijski nadzor, već su oni sami zvali inspekciju radi uvjeta rada u pandemiji. Njemačka se inspekcija u roku od dva dana odazvala te im partnerski pokazala što trebaju sukladno pandemijskim uvjetima napraviti. Inspektori su odbili popiti i mineralnu vodu, ističući kako ne smiju primati darove.
To je poruka. Jasna pravila i transparentna primjena istih jest ono stanje koje je Hrvatskoj potrebno da bi se počela razvijati, i da bi hrvatski građani mogli početi normalno i bezbrižno živjeti.
Ali kada bi se poštivali zakoni, onda bi se cijenio rad i rezultati, a ne veze i lopovluk. U tom slučaju bi bili zadovoljni i inspektori i ugostitelji, jer bi svatko radio svoj posao. Jer, Hrvatska ima vrijedne ljude, ali ti ljudi nemaju priliku raditi i živjeti od poštenog rada, jer moćnicima odgovara nered kako bi mogli pljačkati i bogatiti se na štetu ogromne većine hrvatskih građana.
No, vratimo se ovdje na hrvatsku stvarnost u kojoj velika većina političkih aktera otvoreno zagovara status quo u dokazano štetnoj politici za hrvatske građane. A slučaj kompromitiranog Ivana Paladine i njegovog imenovanja za ministra, te slučaj Mladena Pejnovića, najbližeg suradnika naručitelja ubojstava Mike Špiljka, govore nam slijedeće:
Sve njihove radnje mogu se vrlo jednostavnom primjenom zdravog razuma i zakonskih normi rasvijetliti, jer su dokazivo štetne za hrvatsku državu i za hrvatske građane.
Dodijeliti koncesiju za takav objekt, kao što su Kupari, za tako smiješan iznos, i bez uzimanja garancije banke za izvršenje ugovorne obveze, jest nesavjesno poslovanje i zlouporaba položaja. Jer, u ovakvoj vrsti poslovanja je uobičajeno da, kada dajete nekome tako vrijednu imovinu, da je taj dužan dati jamstvo za izvršenje preuzetih obveza. Isto tako, on mora jamčiti da će ugovorna obveza u određenom vremenskom razdoblju biti realizirana.
Kroz Plenkovićeve medijske spinove (a medijski spinovi su jedino što ova vlada radi) tvrtka ministra Paladine tvrdila je da je za ne-realizaciju projekta odgovorna lokalna samouprava, što je samo dokaz nesposobnosti dotičnoga. Jer, ne postoji općina ili županija koju se ne bi dalo uvjeriti da se u zdravim okvirima prilagodi projektnim ciljevima te omogući izgradnja vrhunskog turističkog resorta.
Činjenica da sedmu godinu na tom projektu nije ništa učinjeno, da vlada nije raskinula navedenu koncesiju i nije zatražila naplatu od investitora koji nije izvršio svoje ugovorne obveze, jest ogromni skandal.
Imenovati, pak, dokazano nesposobnu osobu za ministra, koji treba efikasno i brzo rješavati upravo zadatke slične projektu Kupari, a u kojemu je potpuno zakazao, govori o oholosti i štetnosti djelovanja Plenkovića i njegove vlade.
Isto tako je nedvojbeno da je Plenković za novog ministra odabrao čovjeka koji je na primjeru Kupara nanio štetu državnom proračunu, i to jasno potvrđuje da Plenković oko sebe okuplja samo ljude, koje ucjenjivanjem može prisiliti da ga slijede u njegovoj štetnoj politici za Hrvatsku. Dostojanstvena i moralna osoba zasigurno ne bi pristala biti član Plenkovićeve Vlade.
Jer, od ministra Zdravka Marića, Ćorića, Aladrovića, do njemu dragog potpredsjednika Miloševića, Plenković je okružen ljudima protiv kojih se u svakom trenutku, ukoliko to nekomu odgovara, mogu otvoriti kazneni postupci, to jest, može ih se uhititi.
Rezultat politike ucijenjenih i nesposobnih ministara, hrvatski građani osjećaju na svojoj platežnoj moći koja je, nakon Bugara, najniža u Europskoj uniji.
Zato je naša domoljubna i građanska dužnost svrgnuti uzurpatorske, korumpirane strukture, te uspostaviti vladavinu prava u našoj lijepoj Hrvatskoj, u kojoj će se red, rad i moral nagrađivati, a nered, nerad i korupcija sankcionirati.
