Dame i gospodo,
Ovo izvješće, nažalost, ne daje stvarnu sliku stanja u hrvatskim zatvorima. Ono skriva deficite zatvorskog sustava, koje djeluje protivno standardima demokratskih i uređenih država, te ne ispunjava svrhu svoga postojanja i poslanja.
Kaznionice su, kao što im ime kaže, ustanove u kojima osuđenik izvršava kaznu za svoje protuzakonite prijestupe, te mu je oduzeta sloboda. Tijekom izvršavanja kazne, zatvorski sustav ima zadaću dotičnu osobu re-socijalizirati, kako bi po završetku izdržavanja kazne ona ponovno postala pozitivni pripadnik društva u kojemu živi.
Stoga jasno treba naglasiti da su zatvori ustanove za preodgoj, ali nisu mučionice. Zatvorenici ne smiju biti maltretirani, ni getoizirani, jer je to put u ponavljanje prijestupa – što je štetno za samu osobu kao i za društvo u cjelini.
Prije nešto manje od 10 godina, sutkinja međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, profesorica Angelika Nussberger, tumačila je razlike djelovanja sudstva i represivnog aparatu u funkcionalnim demokracijama, i onim državama za koje se smatra da imaju demokratske deficite. Te 2013. govorila je kako se, primjerice, zahtjevi Državnog odvjetništva u Rusiji od strane sudova usvajaju u više od 90% slučajeva, dok je u državama poput Njemačke, Finske, itd., taj postotak često i ispod 50%. Poruka je jasna, pravosudni sustav djeluje strogo po zakonu što jamči građanske slobode i sigurnost građana u pravni poredak, a državna vlast ima okvire u kojima mora djelovati.
U tom kontekstu govorila je i o zatvorskom sustavu, o neprihvatljivim uvjetima za osuđenike u zatvorima u Rusiji, te pristojnim i dostojanstvenim uvjetima u spomenutim državama Njemačkoj, Finskoj, itd.
Jer, gubitak slobode jest najveća kazna za svakog čovjeka. Ali pristojne i civilizirane države poštuju svakog čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, pa tako i osuđenika.
Hrvatski zatvorski sustav djeluje, pak, po zastarjelom jugo-modelu, kojeg spomenuta profesorica naziva demokratski deficitarnim. Ljudi, pak, koji vode taj sustav u ministarstvu pravosuđa, Jure Martinović i Jure Žulj, kao stari jugo-kadrovi, ne poznaju demokratske standarde, ni ljudska prava.
Naime, obraćaju mi se obitelji osuđenika, primjerice, iz kaznionice Lipovica, koji mi kažu da zatvorenicima ne dopuštaju da imaju Svetu misu, čak ni na Božić. A čuvari u zatvoru ponašaju se neprikladno i agresivno baš prema tim obiteljima kada posjećuju svoje najbliže u navedenom zatvoru. Lipovica je, inače, zatvor otvorenog tipa, te nema nikakove potrebe za agresivnim i nepristojnim šikaniranjem, ni zatvorenika, ni njihovih posjetitelja.
Ali brutalnost koju osjećaju obični zatvorenici, ne osjećaju privilegirani moćnici.
Svi se sjećamo statusa koji je u Hrvatskoj uživao udbaški ubojica Josip Perković. On je imao tretman društvenog uglednika – kad ga je policija privodila prilikom izručenja Njemačkoj, nisu mu stavljene ni lisice, a navedeni udbaški nasilnik šepurio se kao da ide na izlet.
U Münchenu, pak, tog Perkovića dočekali su njemački policajci s fantomskim kapama na glavi i dugim cijevima, te su Perkovića tretirali kao teroristu. Jer, organizacija nečijeg ubojstva svakoj razumnoj osobi jest čin terorizma. Ovdje konstatiram da su udbaške ubojice u Hrvatskoj ugledne osobe, a te iste osobe se u jednoj Njemačkoj tretiraju kao teroristi.
Drugi slučaj jest slučaj Radimira Čačića (inače, sin Milana Čačića, jugo-komunističkog tužitelja koji je procesuirao hrvatske studente nakon Maspoka): tog Čačića, koji je osuđen u Mađarskoj, ali je izvršavao kaznu u Hrvatskoj, novinarske su kamere nalazile, primjerice, u Istri kako igra golf. Ponovno dokaz kako se na udbaše i njihovu djecu zakoni ne primjenjuju.
Ali, kao što se na udbaše zakoni ne primjenjuju, tako se prema hrvatskim braniteljima, primjerice, rigorozno primjenjuju.
Sjetimo se generala Đure Brodarca, čovjeka sa srčanim tegobama. Njega su pravosudne vlasti strpale na temperaturi od 40 stupnjeva, u ćeliju sa sedam zatvorenika. General Brodarac je uslijed te torture dobio infarkt, i umro.
Hrvatska Država ne treba totalitarne kaznionice, već moderne i efikasne zatvorske ustanove, koje posrnule ljude vraća na pravi put.
I zato sam protiv ovoga izvješća, jer nije dalo pravu sliku, niti je ponudilo rješenja za budućnost.
Hrvatska treba investirati u postojeće zatvore kako bi oni bili podnošljivi za zatvorenike. Isto tako, Hrvatska mora sagraditi i nove zatvore jer će nedostajati kapaciteta kada uskoro dođe vrijeme polaganja računa.
Onoga trenutka kada se u Hrvatskoj počnu primjenjivati zakoni, i kada ne bude nedodirljivih, dobar dio današnje vladajuće političko-pravosudno-medijske hobotnice zasigurno će biti u zatvoru.
A tada će Hrvatska krenuti krupnim i brzim koracima u bolju budućnost.
